Prije nekoliko dana sam naišla na odličan članak u New York Magazine-u koji možete pogledati i u izvornoj formi, pa sam ga odlučila prevesti i podijeliti sa vama.
Autor članka: Bradley Stulberg
Kada sam počeo da se pripremam za maraton, prije nešto više od deset godina, moj trener mi je rekao nešto što neću nikada zaboraviti: da moram naučiti da se osjećam ugodno u situacijama koje nisu ugodne. Tada to nisam znao, ali ta vještina, koju sam izgradio kroz trčanje, mi je pomogla u životu, koliko i na cesti, ako ne i više.
Nije samo do mene, i nije samo do trčanja. Pitajte bilo koga čiji svaki dan čine teške biciklističke ture, sprint u bazenu, kompleksni problemi na zidu za penjanje, dizanje tegova, i oni će vam reći isto: Težak razgovor se jednostavno ne čini više tako teškim. Kratak rok više nije toliko uznemirujući. Problemi u vezi više nisu toliko problematični.
Možda se radi o tome da ako redovno vježbate, jednostavno ste preumorni da bi vas bilo briga. Ali se vjerovatno ne radi o tome. Istraživanja pokazuju da, ako ništa, fizička aktivnost povećava kratkotrajnu moždanu funkciju i povećava svjesnost. Pa čak i u danima kada ne trenirate-što isključuje umor-oni koji redovno pomijeraju granice izdržljivosti stoički podnose svakodnevne stresove. Dok tradicionalne prednosti napornih vježbi-kao što su prevencija i tretman dijabetisa, srčanih bolesti, moždanog udara, hipertenzije i osteoporoze-su veoma poznate i o njima se često govori ,,najmoćnija korist“ mogla bi biti lekcija koju je moj trener prenio na mene: U svijetu u kojem je udobnost kralj, naporna fizička aktivnost pruža rijetku priliku za vježbanje patnje.
Malo je onih koji su ovu vještinu izbrusili kao profesionalni sportisti, koji žive od toga što podnose stanja koja drugi ne bi mogli.
Svjetski šampion u surfanju na velikim valovima Nic Lamb kaže da je preduvjet za jahanje na valovima visine četverospratnice da vam je neugodno i da vas je strah. Ali on također zna da je to „put ka ličnom razvoju“. Tokom svoje karijere naučio je da čak iako možete da se povučete, ipak se odlučite da gurate prema naprijed. „Guranje prema naprijed je hrabrost. Povlačenje je kajanje.“, kaže on.
U British Journal of Helath and Psychology objavljena je studija koja je dokazala da studenti koji su počeli sa laganijim programima treninga(dvije-tri posjete teretani sedmično), a prije toga nisu uopšte trenirali, su prijavili smanjenje stresa, smanjili su pušenje cigara, konzumiranje alkohola i kafe, uveli su zdraviju prehranu, bolje se odnosili prema svom budžetu i poboljšali navike vezane za učenje. Pored ovih poboljšanja u životnom stilu, nakon dva mjeseca redovnih treninga, studenti su imali bolje rezultate pri labaratorijskim testovima samokontrole. Ovo je nagnalo istraživače da špekuliraju da vježbanje ima snažan utjecaj na „kapacitet za samoregulaciju“ kod studenata. Ovo bi značilo da tjeranje sebe kroz neugodnost koja se povezuje sa vježbanjem-reći „da“ kada tijelo i um govore „ne“ – je naučilo studente da budu smireniji, staloženiji, i sabrani kada se suoče sa poteškoćama, bez obzira na to da li se to odnosilo na bolje upravljanje stresom, smanjeno konzumiranje alkohola ili više vremena odvojenog za učenje.
Iz ovog razloga, autor Charles Duhigg, u svom bestselleru iz 2012, Moć navika, vježbanje naziva „ključnom navikom“, ili promjenu u jednom aspektu život koja se reflektuje na sve ostale aspekte života pojedinca. Duhigg navodi da su ključne navike moćne zbog toga što „one mijenjaju naš osjećaj sebstva i naš osjećaj za to šta je moguće“. Nije ni čudo da dobrotovorna organizacija Back on My Feet koristi trčanje da bi pomogla pojedincima koji su trenutno beskućnici da poboljšaju svoju situaciju. Od samog lansiranja 2009. godine, Back on My Feet privukao je oko 5.500 trkača, a oko 40% njih je pronašlo posao nakon što su učestvovlai u utrci, a 25% ih je pronašlo trajno mjesto stanovanja. Moguće je da je upravo ovo razlog zašto često možete čuti da je priprema za maraton nekome pomogla da prevaziđe razvod ili smrt voljene osobe.
Druga studija, objavljena u European Journal od Applied Physiology, evaluirala je kako vježbanje mijenja naš psihički odgovor na stres. Istraživači sa Karlsruhe Institute of Technology, u Njemačkoj, podijelili su studente u dvije grupe na početku semestra i naložili polovini studenata da trče dva puta sedmično u periodu od 20 sedmica. Nakon 20 sedmica, što se poklopilo sa periodom koji je jako stresan za studente-ispitnim rokovima-istraživači su na studente prikačili monitore zamjerenje rada srca, a koji su trebali mjeriti varijabilnost u broju otkucaja(što veća varijabilnost, manje stresa), kao jedan od najčešćih indikatora za mjerenje psihološkog stresa. Kao što ste mogli i pretpostaviti, studenti koji su bili uljučeni u program trčanja imali su veću varijabilnost otkucaja srca. Njihova tijela nisu bila pod tolikim stresom tokom ispita. Osjećali su se puno ugodnije u neugodnim situacijama.
Ono što je zapanjujuće i ohrabrujuće u ovim studijama jeste da učesnici eksperimenata nisu vježbali herojskim i nadljudskim intenzitetom. Oni su jednostavno radili nešto što je za njih fizički izazov-prešli su iz stanja nikakve fizičke aktivnosti, u stanje koje je uključivalo neku fizičku aktivnost, što znači da ne morate biti sportista ili fitnes ovisnik da bi pobrali bogate plodove vježbanja.
Zaključak koji možemo izvući iz svega ovoga jeste da vježbanje nije nešto što radite samo da bi poboljšali vaše zdravlje ili da bi izgledali bolje. Ono što radite u teretani, ili na cesti, ili u vodi, vas čini boljim, čini vas osobom koja postiže više u stvarnom životu, mimo treninga! Iako zvuči kao kliše: Kada poboljšavate fizičku snagu i spretnost, poboljšavate i životnu snagu i spretnost!
Zato, razmislite šta je to što bi vam predstavljalo pravi izazov, jer za nekoga je to 20 trbušnjaka, a za nekoga pet kilometara lagane šetnje, pripremite opremu u kojoj ćete se osjećati ugodno, i izložite se tom izazovu i neugodnosti već danas!
Meni se uvijek možete javiti za savjete ili lične treninge putem moje Minja Huseinovic Facebook stranice!
Sretno! 🙂